Izgubljena je u moru ljudi...u moru osmjeha,pogleda,dodira...u moru osjecanja...Izgubljena,sama...bez ikoga...Izgubljena je u rijeci suza...u ocekivanju da ce doci...u prokletoj,beskrajnoj noci...Na srcu su joj rane jos svjeze...i kako dani idu,sve joj je teze...Boli je,jer joj je te noci zbog neke ceznje i nostalgije prodao ljubav...laznu ljubav...Noci koje su proveli zajedno pod vedrim nebom bile su kao iz bajke...Imali su zvijezdu koja je sijala samo za njih...Ljubio je njezno njene usne i citav je pripadao samo njoj...Od srece je letjela nebeskim visinama...Pustila ga je u svoje srce...iako je znala da je to sve samo pocetak kraja...Za njega je to bila samo ljetna avantura,koje se mozda nece nikad ni sjetiti...A ona...ona tumara po labirintima sjecanja i trazi zrno nade...trazi spas...Njihova zvijezda sada ima lazni sjaj...Ali...Ljeto je varljivo...i za sve...KRIVO JE MORE
Nastavlja da plovi kroz zivot...sama sa njegovim likom u mislima...Nije uspjela da ga ostavi iza sebe,bilo je jace od nje same...Tuga u njenim ocima bila je sve veca...Povlacila se u svijet snova i maste...i tamo trazila spas...I tako dok je skupljala posljednje kapi snage,volje,nade,razuma...pozvao ju je ON...Na njenom licu zablistao je osmijeh ...prvi put poslje mjesec i pet dana osjecala se zivom...Pozvao je da se vide...kroz nju je prostrujalo nesto vrelo...Osjecala se kao da leti nebeskim visinama...opet se za nju otvorio put...put zivota....Proveli su dva dana zajedno...ljubio je njene usne i pripadao opet samo njoj...ali...njena sreca nije bila potpuna...Znala je da izmedju njih postoji treca osoba...njegova djevojka...i to ju je potajno ubijalo...Poklanjao joj je svu svoju paznju i poljubce koji su u njoj stvorili zelju i ceznju...I tako dok su polahko plovili kroz noc,obasjavala ih je mjesecina koja joj je davala vjeru i nadu...Pomislila je da je on onaj pravi,koji je vrijedan truda,suza,patnje,boli...Vrijeme je brzo prolazilo u njegovom zagrljaju,i dosao je trenutak kada je morao krenuti njoj...Nije ga sprecavala...Posmatrajuci na sve prepreke oko njih,ona shvata da je najbolje da ga pusti...ne misleci o sebi...Ostala je da ga ceka u potpunoj tami...jer sve joj postaje tama kada on vise nije tu...Provodeci sve svoje trenutke misleci na njega,shvata da je on ono slatko,ali zabranjeno voce koje joj ne da mira...Ne zna kako objasniti ono sto osjeca...I ne moze se objasniti samo rijecima...nemoguce je...Osjeca da je pola nje ostalo uz njega i ne moze docekati da se ponovo vide...da sastavi svoju licnost opet...a to je moguce samo pored njega...Ne moze bez njega,ali bjezi...Neka vrsta ovisnosti joj ne da mira...zeli pobjeci,ali on joj ne da...Samo je suncu rekla da ga voli,samo je nebu priznala bol,samo je ljetu rekla da zeli da bude vjecno njen,rekla je zvijezdama da ga prate i zamolila vjetrove da joj ga vrate...
P.S. DODJI OPET KAD POZELIS DA JOJ BUDES NEVJERAN...


